Glicinija - otrovna ali prekrasna
Glicinije su rod cvjetajućih biljaka iz porodice mahunarki (Fabaceae), koja uključuje deset vrsta drvenastih penjačica porijeklom iz istočnog SAD-a, Kine, Koreje i Japana. Neke vrste se koriste kao ukrasne biljke, naročito u Kini i Japanu. Vodena cvjetajuća biljka sa zajedničkim imenom glicinija ili vodena glicnija je zapravo Hygrophila difformis iz porodice Acanthaceae.
Glicinija je rod koji obuhvata desetak vrsta poludrvenastih penjačica čije se grane savijaju oko potpornih stubova u smjeru kretanja kazaljki na satu ili obrnuto. Mogu se popeti do visine od 20 m, a u širinu i do 10 m. Najpoznatija glicinija nalazi se u Sierra Madre u Kaliforniji, koja zauzima oko 0,40 ha, a teži oko 250 t.[1]
Listovi su naizmjenični (15-35 cm), sa listićima u obliku pera i ima ih 9-19. Cvjetovi su smješteni u grozdaste cvasti (10-80 cm) uglavnom plavoljubičaste, boje lavande, purpurne, roza, boje sljeza ili čisto bijele. Cvjeta u proljeće kada se prvo pojave cvjetovi pa tek nakon toga listovi. Može se desiti da cvjeta još 2-3 puta u toku godine, sredinom ljeta i krajem jeseni. Cvjetovi nekih vrsta su izuzetno prijatnog mirisa, a dolaze do izražaja ako je biljka posađena na pergole. Kineske i japanske vrste cvjetaju tek nakon nekoliko godina (5-7), dok američke vrste koje su manje robusnog rasta, cvjetaju već u drugoj godini. Cvjetovi ostavljaju sjeme koje je smješteno u mahune. Glicinija cvijetne pupoljke razvija u blizini baze rasta prethodne godine, tako da orezivanjem u rano proljeće cvijet dolazi do izražaja. Sredinom ljeta je treba ponovo orezati za trećinu izraslog dijela i još jednom u jesen, opet za trećinu.
Glicinija se smatra invazivnom vrstom penjačice, pogotovo ako se dozvoli da raste i penje se uz neku postojeću biljku jer ima sposobnost da preuzme i uguši domaćina. Najbolje napreduje na punom suncu i uz potporu koja mora biti veoma snažna, jer vremenom glicinija jača svoje grane koje mogu polomiti drvene stubove, izvitoperiti metalnu armaturu pa i ugušiti odraslo drveće. Ukoliko raste uz kuću može izazvati oštećenja oluka, krovnih letava i sl., kao i prilazne staze pa i samu fasadu. Otporna je na niske zimske temperature, naše kontinentalne zime bez problema podnosi, jedino je tokom prve dvije godine treba zaštiti. Ne voli zimske, ali ni ljetne vjetrove, a ne smetaju joj visoke ljetne temperature. Odgovara joj blago kiselo zemljište pH 6,2 i tokom proljeća joj je neophodno svake godine dodati sporootapajuće đubrivo.
Može se gajiti iz sjemena, ali se ipak to najčešće radi položenicama. Biljka dobijena iz sjemena može da ne cvjeta decenijama, umjesto toga uzima se mladica koja izbija iz korijena ili u proljeće najnižu granu položi na zemlju, odstrane se 2-3 lista i taj dio prekrije ili ukopa u zemlju. Na jesen (septembar-oktobar) odsjeku se položene grane od matične biljke i presade na željeno mjesto. Ako je želi odgajati iz sjemena, posadi se čim mahune počnu da pucaju, jer sjeme brzo gubi klijavost. Može se razmnožavati i poludrvenastim reznicama koje se uzimaju u avgustu i stavljaju u čist pijesak na ožiljavanje.
Glicinija može da izraste u predivnu biljku u obliku romantičnih kaskada s bujnim plavim i ružičastim cvetovima ili pak u obliku drvenaste loze s belim cvetovima koja inače bolje uspeva na jugu ili jugozapadu. Međutim, cela biljka je otrovna, iako neki tvrde da cveće ne sadrži otrov, već samo semenke. Ali bolje sprečiti nego lečiti, jer podaci pokazuju da, ukoliko je pojedete, izaziva mučninu, povraćanje, proliv i grčeve.
Glicinija je rod koji obuhvata desetak vrsta poludrvenastih penjačica čije se grane savijaju oko potpornih stubova u smjeru kretanja kazaljki na satu ili obrnuto. Mogu se popeti do visine od 20 m, a u širinu i do 10 m. Najpoznatija glicinija nalazi se u Sierra Madre u Kaliforniji, koja zauzima oko 0,40 ha, a teži oko 250 t.[1]
Listovi su naizmjenični (15-35 cm), sa listićima u obliku pera i ima ih 9-19. Cvjetovi su smješteni u grozdaste cvasti (10-80 cm) uglavnom plavoljubičaste, boje lavande, purpurne, roza, boje sljeza ili čisto bijele. Cvjeta u proljeće kada se prvo pojave cvjetovi pa tek nakon toga listovi. Može se desiti da cvjeta još 2-3 puta u toku godine, sredinom ljeta i krajem jeseni. Cvjetovi nekih vrsta su izuzetno prijatnog mirisa, a dolaze do izražaja ako je biljka posađena na pergole. Kineske i japanske vrste cvjetaju tek nakon nekoliko godina (5-7), dok američke vrste koje su manje robusnog rasta, cvjetaju već u drugoj godini. Cvjetovi ostavljaju sjeme koje je smješteno u mahune. Glicinija cvijetne pupoljke razvija u blizini baze rasta prethodne godine, tako da orezivanjem u rano proljeće cvijet dolazi do izražaja. Sredinom ljeta je treba ponovo orezati za trećinu izraslog dijela i još jednom u jesen, opet za trećinu.
Glicinija se smatra invazivnom vrstom penjačice, pogotovo ako se dozvoli da raste i penje se uz neku postojeću biljku jer ima sposobnost da preuzme i uguši domaćina. Najbolje napreduje na punom suncu i uz potporu koja mora biti veoma snažna, jer vremenom glicinija jača svoje grane koje mogu polomiti drvene stubove, izvitoperiti metalnu armaturu pa i ugušiti odraslo drveće. Ukoliko raste uz kuću može izazvati oštećenja oluka, krovnih letava i sl., kao i prilazne staze pa i samu fasadu. Otporna je na niske zimske temperature, naše kontinentalne zime bez problema podnosi, jedino je tokom prve dvije godine treba zaštiti. Ne voli zimske, ali ni ljetne vjetrove, a ne smetaju joj visoke ljetne temperature. Odgovara joj blago kiselo zemljište pH 6,2 i tokom proljeća joj je neophodno svake godine dodati sporootapajuće đubrivo.
Može se gajiti iz sjemena, ali se ipak to najčešće radi položenicama. Biljka dobijena iz sjemena može da ne cvjeta decenijama, umjesto toga uzima se mladica koja izbija iz korijena ili u proljeće najnižu granu položi na zemlju, odstrane se 2-3 lista i taj dio prekrije ili ukopa u zemlju. Na jesen (septembar-oktobar) odsjeku se položene grane od matične biljke i presade na željeno mjesto. Ako je želi odgajati iz sjemena, posadi se čim mahune počnu da pucaju, jer sjeme brzo gubi klijavost. Može se razmnožavati i poludrvenastim reznicama koje se uzimaju u avgustu i stavljaju u čist pijesak na ožiljavanje.
Glicinija može da izraste u predivnu biljku u obliku romantičnih kaskada s bujnim plavim i ružičastim cvetovima ili pak u obliku drvenaste loze s belim cvetovima koja inače bolje uspeva na jugu ili jugozapadu. Međutim, cela biljka je otrovna, iako neki tvrde da cveće ne sadrži otrov, već samo semenke. Ali bolje sprečiti nego lečiti, jer podaci pokazuju da, ukoliko je pojedete, izaziva mučninu, povraćanje, proliv i grčeve.
wikipedia.org
lakododoma.com
